Trogirski portal - Dnevno svježe vijesti

INFO

Četvrtak, 06 Lipanj 2019 06:42

Održana misa zadušnica za splitskog velikana don Mladena Alajbega

Napisao 
Ocijeni sadržaj
(0 glasova)

U katedrali Sv. Duje u Splitu, 4. lipnja 2019., povodom 55. obljetnice prelaska u vječnu domovinu  poznatog splitskog velikana msgr. don Mladena Alajbega održana je misa zadušnica.

Svečano misno slavlje predvodio je prof. dr. sc. don Slavko Kovačić u koncelebraciji  dekana i katedralnog župnika don Tomislava Ćubelića i don Marka Ćubelića u nazočnosti brojne rodbine, obožavatelja, prijatelja, njegovih  ministranata,  učenika, svećenika i časnih sestara. U propovijedi o don Mladenu govorio je njegov bogoslov, a sada prof. dr. sc. don Slavko Kovačić te rekao da se četvrtog lipnja ove godine navršava  55. obljetnica od nenadane smrti splitskog svećenika don Mladena Alajbega koji je uvijek živ u srcima mnogih Splićana i svih koji su ga poznavali. Živ je u prvom redu u sjećanju njegovih "klasičara" koji ne mogu zaboraviti svoga katehete, a u znak zahvalnosti napravili su mu i bistu na trogirskom groblju i na spomeniku napisali: Msgr + Don + Mladen Alajbeg (1899. - 1964.) - Dobrom svećeniku i ocu potrebnih + Uzornom župniku i propovjedniku + Dragom vjeroučitelju i odgojitelju + Prepozitu stolnog kaptola u Splitu + Papinskom prelatu + Zahvalni đaci vjernici i štovatelji. P  "I srce tu je stalo što nikad nije više onako zakucalo". Pamte ga mnogi siromasi kao svoga dobročinitelja, brojni  svećenici  kao svog odgojitelja, a  stariji kao nenadmašivog propovjednika.

Don Mladenova obitelj potječe iz Ljubitovice (zaleđe Trogira). Njegov otac Paško došao je u Trogir u potrazi za kruhom. Tu je radio kao nadničar, oženio se sa djevojkom Tonom Paut i rodilo im se  sedmero djece. Tako je don Mladen rođen kao četvrto dijete u starodrevnom Trogiru u osvit dvadesetog stoljeća (31. prosinca 1899.). Najplodnije godine svoga života proveo je u Splitu. Tu je završio gimnaziju i položio maturu 1920. Bogosloviju je studirao u Sarajevu i Ljubljani, a za svećenika je zaređen 18. listopada 1923. u Splitu od tada novog splitskog biskupa Bonefačića. Otada ga nitko nije drukčije zvao nego "don Mladen". Prva je Alajbegova svećenička služba bila u Splitskom sjemeništu. Tamo je bio odgojitelj četiri godine (1924.-1928.), a istodobno i vjeroučitelj na državnoj Tehničkoj školi. Zatim je postao župnikom Jesenica kod Splita gdje je bio do 1933. Te godine opet se vratio u Split u svojstvu vjeroučitelja - najprije na Realnoj a poslije na Klasičnoj državnoj gimnaziji. Katehetom je ostao, na veliko zadovoljstvo svojih učenika, sve do kraja Drugog svjetskog rata. Istodobno je rado i nadahnuto propovijedao po mnogim splitskim crkvama.

Za vrijeme rata Alajbeg je mnogo propatio od fašističke policije, zastrašivan progonom u Italiju i ogorčen hapšenjem i smrću svojih kolega i učenika. Pomaže kome god može, sakriva progonjene u svom stanu, hrani gladne po cijelom gradu. Ni konac mu rata nije donio olakšanje: biva nakratko  uhićen, otpušten zauvijek iz Gimnazije i tako odijeljen od svojih dragih đaka.

Otvaranjem Sjemeništa poslije rata Alajbeg postaje katehetom na Sjemenišnoj gimnaziji i predavačem na Bogosloviji. Godine 1947. imenovan je župnikom i kanonikom drevne splitske katedrale, u kojoj je razvio velik pastoralni, propovjednički i karitativni rad. Dovoljno je bilo čuti njegov glas i čovjek bi osjetio da Božja sila struji kroz njegove glasnice na vjernike. Katedrala Sv. Duje je bila premala i prostor ispred nje da primi sve one koji su ga htjeli čuti. Tako je prešao  i  propovijedao u većoj crkvi sv. Filipa, koja je ponovo postala mala za sve one koji su htjeli čuti njegove homilije. Poslije  je pozvan da dođe propovijedati u crkvu sv. Dominika na Pazaru. Nisu samo dolazili vjernici iz Splita na njegove mise - propovijedi, nego iz cijele okolice - Trogira, Kaštela, Poljičkog primorja…  Poslije postaje profesorom na Bogosloviji gdje predaje propovjedništvo i katehetiku. Ne samo da se brinuo za bolesnike u duhovnom smislu, nego se bavio i karitativno, kako se kaže u današnje vrijeme. Radio je kao kateheta i znao je podijeliti plaću u oskudici svojim đacima. Nadalje, njegovi "klasičari" su nakon studija radili na takvim položajima da su dio primanja mogli odvojiti i prosljeđivali bi don Mladenu jer su znali za njegov altruizam. Don Mladen je bio iznimno skroman i nikad mu nije ništa "falilo", tako da je znao imati samo jedan par rezervnog rublja i smatrao je da mu je to dovoljno, da se može oprati i zamijeniti svježim. Znao je govoriti kako je najviše zaslužna za njegov svećenički poziv njegova sestra Marija, koja je bila hendikepirana što se tiče hoda i stalno je zalazila u crkvu Sv. Dominika u Trogiru i tu se molila te krasno i gromko  pjevala da je crkva odjekivala njenim glasom.

Kasnije je don Mladen počeo sve više obolijevati na srce, a jedna od posljedica toga je bila što je pedesetih godina  bio predmetom zanimanja OZNE (OZNA je bila komunistička tajna policija Jugoslavije formirana pri Povjereništvu za narodnu obranu Nacionalnoga komiteta oslobođenja Jugoslavije) - poslije je nasljeđuje KOS - UDBA. Ondašnji nadbiskup Frane Franić je nastojao da svećenike podvrgne svom utjecaju, da crkvu ne zarobi ondašnji režim sa svoji materijalnim obećanjima. Kako je don Mladen nebrojeno  puta bio pozvan od UDBE na razgovor na Katalinićev Brig, njegovo srce je počelo sve više slabiti. Iscrpljen radom, brigama i sućuti sa stradaocima, dobiva srčani udar 1958. te mora na liječenje u Zagreb. Njegovo srce je bilo mekano i otvoreno prema mnogima, posebno prema sjemeništarcima, bogoslovima, među kojima je bio i sam don Slavko. Sljedeće godine napušta zbog zdravlja župničku službu u prvostolnici, ali ne prekida propovjedničko djelovanje u Splitu i okolici te daleko izvan granica Biskupije. Svuda ga traže kao rado slušana govornika. 

U znak priznanja za svoj rad odlikovan je od pape čašću monsinjora i prelata, a u kaptolu je prepozit. No ni bolest ni čast ne ograničuju njegov mar. Kao predsjednik odbora za pučke misije obilazi cijelu Biskupiju i ulaže posljednje životne snage za njihovu pripravu. Na povratku sa misijskog puta  u Vrgorac dana 4. lipnja 1964. i nakon naporna rada cijeloga jutra u Sjemeništu, nenadano dobiva posljednji srčani udar te usnu snom pravednika. Split je bio potresen tom viješću i zvonila su zvona ("brecala") na svim crkvama u Splitu, a ljudi su bili u suzama i duboko potreseni. Mahom su se tada vratiti oni koji su bili  u inozemstvu. Na sprovodnim obredima oplakan je suzama mnogih, a prethodno je služena misa zadušnica  u katedrali Sv. Lovre koju je predvodio don Pavao Žanić. Don Mladen je pokopan  u obiteljskoj  grobnici u Trogiru, a sprovod je vodio njegov nasljednik u katedrali Sv. Duje u Splitu don Pavao Žanić.

Pri kraju svete mise obratio se župnik don Tomislav  Ćubelić i napomenuo da smo zahvalani Bogu  čija nam je providnost dala zahvalni smo don Mladenu što je sve svoje darove stavio u službu u ono što je Božja stvarnost: Iza čovjeka, ako ostaje dobrota, ljubav, svjedočanstvo, darežljivost, osjećaj opraštanja, i sve to zajedno  oblikovano živom vjerom u Boga koji je pokojni don Mladen nosio i svjedočio, onda je sasvim dovoljno da se uđe u vječnost. Zahvalan sam profesoru don Slavku Kovačiću koji je na ovako jedan fin način evocirao uspomene i  sjećanja što je don Mladen značio u  u vjeri u Krista i svog svjedočanstva među vjernicima iz Splita i šire. Književnik Vinko Vučetić piše: Te su propovijedi bile vrlo  jake snažnog karaktera i promicljivog sagledavanja vjere i njene zamašnosti u životu  čovjek i što je don Mladen u jednoj propovijedi koju smatraju jednoj od čuvenih rekao: Izbrišite iz povijesti sve što je Crkva stvorila i sačuvala i pogledajte što će vam ostati i zasjale su te riječi kao zlatne medalje sunca u onoj tami i ostale su zauvijek kao svjetlost u krvi. Župnik u Jesenicama je istakao da je ondje ostavio briljantan svijedočki karakter, pa piše autor: 'kako don Mladene niste zasadili oko one crkve sv. Petra nešto zelenila, onda on kaže ja sam to rekao don Anti Škobalju  koji mu je odgovorio: don Mladene ja samo zalijevam što ste vi sadili'. Bio je komunikativan i malo temperamentan, ali nikad ono što je dostupno  riječi pisanoj  i svijedočkoj od najmanjeg milimetra, do najstarije osobe, ako  bi rekao  i riječ više, odmah bi se ispričao i ispriku prihvaćao svakog drugog čovjeka - to mogu samo veliki ljudi. Hvala i vama koji ste se sjetili da mu se u  naše vrijeme kroz Isusovo  euharistijsko slavlje još jedanput zahvalimo - zaključio je don Tomislav Ćubelić.
Tekst i foto : Ivan Marjanica

HomeŽUPANIJAU OŠ Kralja Zvonimira u Segetu Donjem provode se brojni projekti Top of Page
Izbor izgleda portala

Izaberite boju portala